Zdravstvena klinika došla bi s hrpom papirologije i licencama.
Njezin je svijet, rekla je, postao mračniji. Telefon joj je bio isključen. Prestala se brinuti o sebi, pa je Jason popunio recepte koje si nije mogla priuštiti, spakirao torbu s medicinskim lijekovima i pripremio se da joj donese kliniku.
"Samo sam provjeravao uslim official top treba li joj još tableta", upitao je Marijinu kćer preko telefona. “Ima li ona sve što joj treba?”
Njegovi pacijenti nikada nisu imali sve što im je potrebno.
Na recepciji klinike pregledao je medicinske dosjee kako bi pronašao Marijin. Svaki je dosje bljeskao sličnim skupovima pritužbi i kroničnih bolesti. Mercedes je imala recept od kojeg je bila bolesnija od bolesti. Yessici je šećer u krvi bio previsok, a ona je to zanemarila. Patrick se još uvijek nije oporavio od moždanog udara. Maria je imala hrpu tableta koje nije mogla organizirati i dijabetes koji joj je ukrao vid.
Ali zdravstvena skrb postala je proizvod koji se kupuje, a pacijenti u Phoenix Allies for Community Health bili su isključeni s tržišta. "Medicinski marginalizirani", nazvao ih je Jason.
Gotovo svi od 400 pacijenata klinike bili su imigranti. Većina nije imala pravni status. Nitko si nije mogao priuštiti zdravstveno osiguranje, recepte ili odlazak liječniku. Činilo se da nitko drugi nije mario.
“To su ljudi koji bi mogli živjeti normalnim životom”, rekao je Jason, pa je koliko god je mogao vremena provodio u klinici, unutar stare poslovne zgrade okružene ogradom od bodljikave žice.
On i suosnivači klinike sagradili su improviziranu ljekarnu u stražnjem dijelu, napunili sićušne sobe za preglede doniranom opremom i pretvorili kuhinju u glavni ured. Nagurali su stolove u svaki kut i prekrili svijetlonarančaste zidove posterima i izjavama o misiji: Zaustavite razdvajanje naših obitelji. Zajedno možemo.
Jason, 40, stigao je prije doručka na dan pun kućnih posjeta. Prošla su dva dana otkako je predsjednik Donald Trump preuzeo dužnost, zaokruživši kampanju koja je obećavala deportirati milijune ljudi i smanjiti uključenost vlade u zdravstvenu skrb.
PACH je osjetio kako se njegovi pacijenti povlače. Bilo je više propuštenih termina, manje odgovorenih telefonskih poziva i više pacijenata koji su se javljali s napadima tjeskobe.
"Zabrinut sam za nju već neko vrijeme", rekao je Jason, pakirajući Marijine kartone u svoju medicinsku torbu. Okrenuo je njezin broj još jednom, da bude siguran.
Linija mu je vrištala. Mrtav.
Kada nema pristupa zdravstvenoj zaštiti
Toliko boli, toliko pacijenata, ali za sada su odlučili da je sigurnije ostati kod kuće. Raspored je bio pun. Čekaonica je bila prazna.
Desetljeće reforme zdravstvene skrbi filtriralo je više ljudi nego ikad u bolnice i liječničke ordinacije, ali je preventivna skrb ostala nedostupna za većinu od 11 milijuna ljudi u zemlji bez pravnog statusa.
Kao medicinska sestra u bolnici u Phoenixu, Jason je bio prisiljen otpuštati pacijente nakon što se uvjerio da neće odmah umrijeti. Njihovi su simptomi izblijedjeli i vratili se, vraćali su ih natrag kroz hitnu, nikad ne liječeći njihovo dugoročno zdravlje.
To je bilo prije PACH-a, kada sve što je Jason mogao učiniti nikada nije bilo dovoljno. Vjerovao je u liječenje cijele osobe, u podsjećanje ljudi da su važni, u nadu i ljubav i u čudesnu moć iscjeljenja. Vidio je kako medicina izvija ljudskost iz ljudi. Sestre su škrabale karte i bilješke. Doktori su pisali recepte. Kirurzi su izrezali neispravne dijelove. Tko je sredio ostalo? Zašto su njegovi bolnički kolege tupo zurili kad je govorio o nadi i iscjeljenju?
Činilo se da su to pitanja na koja nema odgovora, pa je Jason obavio kućne posjete s liječnikom iz svoje bolnice. Ukrcao je medicinske potrepštine u stražnji dio liječnikova Buicka Skylarka i posjetili su nekoliko pacijenata tijekom slobodnih dana. Donijeli su lijekove izvan bolnice, odgađajući zdravstvenu krizu nekoliko dana u komadu.
Zatim su 2010. prosvjedi ispunili ulice. Jason je okupio labavu kolekciju uličnih medicinara. Obukli su krvavocrvene košulje i pratili gomilu, donosili vodu marširanima od vrućine i ispirali oči napunjene paprenim sprejom.
Te su godine Bob i Amy McMullen počeli kliziti u gomilu.
Amy nikada nije prosvjedovala prije nego što je guverner Jan Brewer potpisao senatski prijedlog zakona 1070, koji je zahtijevao da imigranti uvijek nose svoju dokumentaciju o prebivalištu. Aktivistička zajednica je eruptirala. Obavijest o skupu protiv SB 1070 pojavila se na Amynoj Facebook stranici. "Prisustvujem", kliknula je i za sat vremena postala je aktivistica. Protesti su postajali sve veći. McMullenovi su se stalno pojavljivali.
Ponovno su se pojavili kada su neonacisti marširali prema Capitolu. U studenom je Nacionalsocijalistički pokret dobio dozvolu za okupljanje podrške SB 1070, a aktivisti su planirali protuprosvjed. Dvije grupe susrele su se pod izmaglicom suzavca.
Amy, bivša hitna pomoć, odnijela je znak u mase. Bob, liječnički pomoćnik 30 godina, pokušao se uklopiti kako bi snimio prosvjede. Gledao je ljude u crvenim majicama kako se saginju i izlaze iz gomile, sipaju ljudima mlijeko i vodu u oči i šalju ih natrag prema kaosu. Provukao se kroz gomilu i pronašao Jasona.
"Što vi radite ovdje?" upita Bob.
"Mi smo ulični bolničari", odgovorio je Jason.
"Ja sam PA", rekao je Bob. “Moja žena je bila hitna pomoć. Željeli bismo vam pomoći.”
Kasnije tog poslijepodneva sastali su se u meksičkom restoranu i iznijeli svoje preklapajuće ideale. Jason je želio širi doseg, način da donese lijek ljudima kojima je potreban. Bob i Amy željeli su oslobođenje za svoj novopronađeni aktivizam. Zajedno postavljaju štandove na sajmovima zdravlja iu parkovima, provjeravaju krvni tlak i testiraju se na dijabetes. Bob je održavao sastanke nakon radnog vremena u centru za hitnu skrb.
Dok je njihova privremena zdravstvena skrb dobivala oblik, Amy je tražila svoj sljedeći projekt. Pronašla je praznu kuću u centru grada i razmišljala je o tome da je pretvori u pansion. Ali dok su se tog dana vozili natrag svojoj kući u Gold Canyonu, uvukle su se sumnje.
"Mislim da ne želim ovo učiniti", rekla je Bobu. "Želim učiniti nešto što vraća zajednici."
"Zašto ne otvorite kliniku?" upita Bob. Već je prije otvarao zdravstvene centre i bolnice, a jednom su ga poslali u ruralni Teksas da tamo pokrene sustav zdravstvene skrbi.
Amy je pokolebala. Zdravstvena klinika došla bi s hrpom papirologije i licencama. "Ne želim imati posla s osiguranjem", rekla je Amy. “Ne želim sve to raditi.”
"U redu", rekao je Bob. "Zašto ne otvorimo besplatnu kliniku?"
‘Nemam volje za život’
Dijabetes joj je zamutio vid, pa je Maria jedva primijetila kako je Jason stao na njezin prilaz za kućni posjet u veljači. Sjedila je za stolom vani i jela rezance s okusom limete iz papirnate čaše. Kad je Jason bio dovoljno blizu da ga prepozna, stala je na nesigurne noge i odšuljala se unutra.
Upoznali su se godinama prije, kada je Maria pokušala zaliječiti inficiranu ranu koja joj je proderala stopalo i nije si mogla priuštiti antibiotike. Ušla je u apoteku, gledajući police pune lijekova iza pulta, toliko tisuća tableta zaključanih u stotinama bočica.
"Jeste li osigurani?" upitao ju je tada ljekarnik.
"Molim vas", rekla je Maria, gledajući u police pune lijekova iza pulta. Bilo je toliko toga tamo, kasnije će reći Jasonu, toliko tisuća tableta zaključanih u stotinama bočica. "Trebam samo malo."
Ali nije imala osiguranje ni novac. Farmaceut ju je odvratio.
"Što možemo učiniti za vas?" upita Jason sada na španjolskom, smjestivši se na pokrpani kožni kauč. "Jeste li depresivni?"
Maria nije rekla ništa i gledala je u pod. Njezina je unuka stavila malenu ruku na njezino rame, a Marijine tamne oči napunile su se suzama. "Zabrinuta sam za djecu", rekla je.
Sve u njezinoj skučenoj kući gledalo je u jedan kut, gdje je Maria ispunila zidove uokvirenim fotografijama svoje kćeri Perle. Tu je bila, nasmijana sa svojom sestrom, svojim prijateljima, svojom djecom. Nad njima je bdjela slika Djevice Marije, ruku sklopljenih u molitvi. Na polici je stajala kutija s pepelom.
Prošlo je nešto više od godinu dana otkako je Perla propustila sastanak imigracijskog suda i deportirana je u Meksiko. Nitko nije rekao obitelji. Dva mjeseca su tražili, ništa nisu našli, sve dok Perla nije poslala Facebook poruku. Napisala je da je u Sonoyti, a onda se prestala javljati. Nekoliko mjeseci kasnije, stranac na internetu zamolio je Perlinu obitelj da ga nazove.
"Dugo nisam vidio vašu sestru", rekao im je. Obitelj je otišla u meksički konzulat u Phoenixu po pomoć i rečeno im je da ne mogu ništa učiniti. Zatim su iz konzulata uzvratili poziv tražeći fizički opis. Kada je Perlino tijelo pronađeno na ulici, ostale su samo kosti.
Nitko nije znao tko ju je ubio. Obitelj je održala mali sprovod u Marijinoj kući.
Ubrzo joj je umro muž, au Meksiku je umirala majka. Maria je htjela ići kući da je vidi, ali nije imala papire za povratak u Sjedinjene Države.
"Nemam volje za životom", rekla je Jasonu. Prestala je mjeriti šećer u krvi. Kutije su joj bile pune lijekova koje nije uzimala.
"Maria, ovo je vrlo važno", rekao je Jason, stišavši glas na malo više od šapta. Velik dio njegova rada bio je pažljivo gurkanje, mali poticaj da uvjeri ljude da si pomognu. “Vaše zdravlje je važno. Tvoja te obitelj treba.”
Na trenutak je sve utihnulo. Jason je čekao. Bilo je drugih pacijenata koje je trebalo vidjeti i drugih vreća lijekova koje je trebalo isporučiti, ali mnogi njegovi pacijenti samo su trebali nekoga za brigu. Dao im je telefonske brojeve imigracijskih odvjetnika, davao satove vožnje i organizirao im besplatne terapeute. Kućni posjet mogao je trajati 10 minuta, no većina je trajala više od sat vremena.
Napokon je Maria podignula pogled. "Znam", rekla je. Sve je to bilo važno. "Znam."
Jason je ispraznio njezine kutije za tablete na stol i pokušao ih razvrstati. Njezine jutarnje pilule išle su u plavu kutiju, noćni lijekovi u ljubičastu. Kad bi ih držala dovoljno blizu licu, mogla bi uočiti razliku.
Zagrljaj pun suza, još jedno obećanje da će se brinuti o sebi. Jason je otvorio njezin hladnjak i provjerio ima li hrane, kako bi se uvjerio da jede.
"U redu, počistimo nered", rekao je pripravniku. "Naš posao ovdje je završen." Spakirali su liječničku torbu i usmjerili auto na sljedeći termin.
Sunce je zašlo iza planina. Jason je imao planove za večeru i podsjetnik od svoje djevojke da ubere tikvicu od žira, ali ovo je bilo sve.
Radio je u fleksibilnim smjenama u bolnici, ispunjavajući ostatak vremena prosvjedima i PACH terminima. Činilo se da poznaje svakog aktivista u Phoenixu. U njegovoj kući spavale su izbjeglice. Njegov ljetni plan bio je medicinsko putovanje u udaljeno selo u El Salvadoru. Jednom se javio stranac iz Hondurasa, samo zato što je čula da on može pomoći.
S toliko dobrih ljudi koji su ostali bespomoćni, pitao se, kako bi uopće mogao uzeti slobodan dan?
Yessica, sljedeća pacijentica, jednom je redovito išla u PACH, ali je od tada prestala zakazivati sastanke. Živjela je u jednoj prikolici koja se počela raspadati, ali je većinu vremena provodila u sestrinoj kući. Njezin broj telefona se promijenio, pa opet. Jason ju je na kraju pronašao na Facebooku.
Ušao je u kuću njezine sestre odmah nakon večere. Dim je lebdio u blizini stropa i hrpe govedine ohlađene na tanjuru, lonac s masnom rižom koja se stvrdnjavala pokraj njega. Na vrhu hladnjaka bile su nagomilane vrećice i vrećice peciva za hrenovke. Prazne boce Cole prekrivale su kuhinjski stol.
Yessica je oslobodila mjesto za Jasona, a on joj je dao tri hrpe tableta za dijabetes: jednu da uzima ujutro, jednu navečer i jednu da uzima dva puta dnevno. Recepti su koštali 72,88 dolara u Walmartu, daleko više od onoga što bi Yessica mogla zaraditi prodajući cvijeće na uglu ulice. Tako da je upravo ostala bez.
Jason je pokazao pripravnici, koja je otvorila svoju kutiju i provjerila Yessici šećer u krvi. Stroj je zapištao. Jason se nagnuo da vidi rezultat: 504, dovoljno visok da većinu dijabetičara pošalje u hitnu.
"Upravo sam jela", rekla je Yessica, pokušavajući objasniti.
"Nije važno", rekao je Jason. "Nikad ne bi trebao biti 504."
Odmahnuo je glavom i ponovno provjerio broj kako bi se uvjerio da ga je točno pročitao. I dalje 504, ali nije pokazivala simptome. Nekako je njezino tijelo pronašlo način da preživi.
